Evo me…

Borba, nemoć, letargija… U stvari ništa od toga. Najgore je kad čekaš da dani prodju. Tek tako, samo da prodje. Bez mog uplitanja, samo da vreme prodje i da dodje sledeći dan, i sledeći, i sledeći… Samoća je i dalje tu. Osećam i neku nepravdu. Ali puno nas je na stubu, bez razloga, možda bašНаставите читати „Evo me…“

Dosta je bilo!

U poslednje vreme se svasta nesto desava meni i oko mene. Bas neke lude i ružne i neobične i tužne stvari. Već jako dugo. I obuzelo me je sve to, kao da sam se prepustila toj negativnoj struji koja me nosi. Nikako da se snadjem, uhvatim za nešto. Kao da više nemam snage ni sigurnostiНаставите читати „Dosta je bilo!“

Kako dalje kad nema dalje?

Blago onima koji su spokojni, blago onima koji su srećni, blago onima koji imaju nekoga pored sebe, blago deci, blago odraslima. Blago svima! Nemam ništa, ceo život je otišao u jednom pravcu, a evo mene u drugom, u drugom životu, sama… I preispituješ se stalno, da li sam pogrešila, da li sam trebala biti nežnijaНаставите читати „Kako dalje kad nema dalje?“

Otvaranje očiju

Ne znam kako Vi, svi vi? Dese se promene u životu, to je neminovno, uljuškaš se u privid, u mir, u svakodnevnicu. I onda, iz vedra neba : BOOOOOOM! Nešto te lupi, protrese, ogoli, zbuni i uplaši. To je najteže, taj strah od dogadjaja i strah od sebe i tvoje reakcije, i analize koje neНаставите читати „Otvaranje očiju“

Дизајнирајте овакво веб-место уз помоћ WordPress.com
Започни