Mogu sve

Neki ljudi su mirni, povučeni. Neki ne žele ili ne umeju da se probijaju za sebe ili svoje. Neki neće. To je u čoveku, i ja to razumem. Opet, sa druge strane, ima i onih koji su jako sposobni, jako prodorni i hvataju svaku priliku za napredak, uspeh, poznanstvo.

Bila sam jaka. I sad sam jaka. Mislim da to ne može da se promeni, može da se zaboravi, da se uplaši… Posmatram sebe ovih poslednjih meseci, odkako mi se život potpuno okrenuo. A i poslednjih godina. Promenila sam se u tom prodornom smislu. Povukla se i polako gubila volju za bilo čim. Jesam imala zdravstvenih problema, jeste me to držalo u kući, jesam bila nezadovoljna kao čovek i kao žena. Bez neke motivacije, bez izazova, stagniramo i propadamo. Svi.

Sa nepunih trideset godina sam otvorila štampariju. Sa suprugom, On je bio spoljni momak, donosio poslove. Ja sam bila u štampariji, u banci, kod knjigovodje, kod mušterija. Ja sam radla noću, ja sam bila sa radnicima i majstorima. Ja sam plaćala račune, sve sam radila. Primala i otpuštala radnike, borila se sa inspekcijama… I bila sam ok! Bila sam uspešna žena u svetu štampe. Svaki problem je bio rešen, svaki posao završen. Tako je bilo i novca, kupio se stan, auto, lepo smo živeli.

Ali nisam o tome htela da govorim. Razmišljam o sebi u tom periodu. Sve sam uspevala! Svaki problem da rešim, sa svakim da se dogovorim. Bila sam prodorna, jasna i glasna u svojim zahtevima, i to sam očekivala i od svojih saradnika. Nikada nisam tražila vezu ne za šta. Ja sa svojim samopouzdanjem i pre svega iskrenošću nisam nigde imala problem.

Sečam se da, kada sam isplatila auto koji sam bila uzela na lizing, uporno su mi tražili još neke pare da im uplatim. To je bilo ono vreme kada su se pojavile firme za potraživanje tudjih dugova. Jesam ja nekoliko rata po nekad preskočila, par puta zakasnila da uplatim ratu, ali sve u svemu na vreme sve isplatila. Medjutim, ta firma traži svoje, za to što su me zvali par puta i kao neka kazna – naknada za kašnjenje. Sećam se da sam došla do direktora te firme ( uvek tražite odgovornog, onaj što se javlja na telefon ništa ne može da promeni, sa njim samo gubite vreme, on nema nikakva ovlašćenja ) i da sam imala jako lep i konstruktivan razgovor sa njim. Lepo sam mu objasnila da ja sa njegovom firmom nemam ništa, da ja sa njima nikakav ugovor nisam potpisala, da ja nikada od njih ništa dobila ili uzela nisam. Prema tome- ja njima ništa ne dugujem. I složio se čovek sa mnom, i sva ta njihova potraživanja povukao. Nisam im platila ništa!

E o takvoj ja osobi pričam. Rečima i argumentima se sve može!

A gde sam danas? Bez podrške nema ničega. Jako je važno pružati podršku. Ljudima treba potvrda da rade dobru stvar. Zato je toliko organizacija za podržavanje ovih ili onih, ovog ili onog. Kada nekom kažete da je nešto dobro uradio dajete mu vetar u ledja, samopouzdanje i snagu da nastavi dalje. Zato deci govorimo bravo za sve sto urade, koliko god to malo bilo! A zašto onda to ne radimo kad odrastemo? Jesmo li ljubomorni na druge i njihov uspeh? Jesmo li suviše okrenuti sebi pa ne primećujemo tudje uspehe? Možda nam je neprijatno? Ili samo mislimo da to ne treba da radimo.

Mi smo društvena bića. I jako nam je potrebna podrška. Jako nam je potrebna reč da nas ohrabri i potvrdi nam da smo na pravom putu.

Ja nisam bila podržavana. Čak naprotiv, nipodaštavan je svaki moj uspeh, pogotovo sada. Sve što sam radila kao da nisam, i to je bolelo. Kada tebi najbliži, ne ceni tvoj uspeh, ne ceni zato što misli da to umanjuje njegov uspeh. A to nikako ne može da bude tako! Uspeh vuče uspeh! Odlično je da ga ima na obe strane zato što je tad mnogo jači. Ali ne shvata to svako.

Pokušavam da se vratim u to stanje, stanje sigurnosti i samopouzdanja koje sam nekad imala. Nisam ja sada potpuno bez njega, ali imam neku zadršku, kao da me plaši nešto, kao da mogu nešto da izgubim… a više ništa da izgubim ne mogu.

Šta su lajkovi na društvenim mrežama? Pa upravo to! Potvrda da smo nešto dobro uradili. Zato je ljudima- nekima, mnogo važno da imaju što više lajkova. I to je u redu! To ispunjava tu potrebu za podrškom i odobravanjem, za divljenjem …

Najjača i najzdravija podrška je od naših najbližih, i od ljudi koje poznajemo. Podržite, pohvalite, zagrlite… Za sitnicu, i za krupnu stvar bez razlike. Zalijte dušu onih koje volite. Podržite i nepoznate, tek koliko znači pohvala od nepoznate osobe! Može ceo dan da vam ulepša. Ima ona lepa reklamica sa onom porukicom koja ide od deteta do deteta. Ne trebaju nam pisane poruke! Recite šta mislite pa ćete se i vi osećati mnogo bolje i lepše i vrednije.

Hvala što ste odvojili vreme da pročitate moja razmišljanja i moje doživljaje! Budite jaki snalažljivi i pravedni.

Neko to od gore vidi sve.

Volim Vas

ManGoo

Dangubljenje

Znate li šta znači dangubiti? Reč koju sam kao mladja čula, pa dugo vremena nisam i juče, jedan deka sedi u parku na klupi, prolazi žena i pita ga šta radi a on onako veselo:“ Evo dangubim!“

I setih se ja tog preslatkog izraza, iz Banata, ne znam mu poreklo ni ništa, ali mi se mnogo svidja. U prevodu na naš moderan jezik to bi bilo: kuliram, blejim, gubim vreme…

Ima u tom Banatu puno izraza i reči koje se samo tamo koriste. A tek naglasak! I ja počnem da izvrćem čim odem tamo! Lepo je to meni, ta raznolikost. A reči ima mnogo! Frtalj, kapidzik, lotre, zabravi, pendžer, natikače, služojnica…

Odrasla sam tamo. U ravnici, gde ima puno trave, krava i gusaka. Kupala se na Tamišu, prvi put se poljubila u parku u centru… Volela sam jako dedu i babu. Deda mi je bio sve na svetu. A i ja sam njemu bila sve! Šta god ja zamislim on mi je ispunjavao. Razumem sada to. Žao mi je što moje dete nije imalo tako nekoga, sem nas roditelja. Moji su rano umrli i nisu imali prilike, a ovi drugi- pa, nisu imali vremena.

Divna je u stvari ta veza izmedju unuke i dede. Baš sam imala sreće! I verujem da sam danas ovakva kakva sam zahvaljujući dedi. Jer, on me je vaspitavao do mojih sedam godina, dok nisam pošla u prvi razred.

Bio je strog, ali ne prema meni, za mene je bio pravi zaštitnik. Kakav bi sve devojčice trebalo da imaju. Čak mislim da sam ja muža po dedi izabrala, ne po tati, kako to obično biva.

Još danas dangubim. Od sutra, novi septembar, i sve novo za mene. Još nisam nigde, još sam izbeglica, radim na tome…

Otvaraju se uvek neki novi putevi. Nepravda je strašna, i nekada ne možeš protiv nje. Nekada sila i bezobrazluk prevladaju. I ma koliko to bilo neverovatno i nemoguće, stvari se dešavaju…

Volim Vas!

ManGoo

Jednostavan život

Život je u suštini jednostavan. Zašto se svi toliko trudimo da ga zakomplikujemo? Uvek! Od pre nego što se rodimo tu su analize, provere, brige. Pa porodjaj! Strašno nešto. A onda tek stižu pelene, dojenje, spavanje, grčevi, da li napreduje… Pa koji vrtić- škola- fakultet… Pa devojka- dečko, pa posao, i opet sve u krug.

Da li je uvek bilo tako? Je li uvek bilo tako stresno i ponekad tako teško? Izgleda da jeste? Ima sad raznih teorija. Da li nas industrija i reklame i privreda uvlače u konformizam koji moramo zaraditi. Da li nam mašu šarenim lažama o spasonosnim pilulama, čarobnim destinacijama ili nestvarnim automobilima? Sve to se nekako mora dostići, imati, doživeti…

Koliko nam zapravo treba? I to su naučnici izračunali. Čini mi se 3000 eura mesečno. Možda lupetam, čini mi se da sam negde tu cifru videla. Naravno, zavisi i gde si, u kojoj zemlji, ali kao to je neka cifra. I mislim da je to sasvim u redu. Težim tome i toliko ću zaradjivati mesečno. I to je to! Jednostavno je li? Pa jeste! Rešite se i sve će doći. Ne odmah, ali dođe.

I tako možemo da vodimo jednostavan život. Da ugodimo sebi, da imamo sve što nam treba.

Druga stvar su odnosi. Porodični, prijateljski… To ume da se zakomplikuje!

A ne mora! Može i to da ide lepo i glatko, dok su svi ljudi. I dok se ponašaju kao ljudi. Samo toliko. Ali se teško čovek ponaša čovečno. To sam doživela na svojoj koži. Kada za tvoju ljubav i tvoju brigu i trud i vreme, koje si sasvim svesno uložio, dobiješ muk, tišinu, izolovanost. I prvo si ljut, razočaran. Zatim tužan i zbunjen. Možeš da upadneš u ozbiljan problem! Razmišljaš gde si pogrešio, kako je do toga došlo? A pravog odgovora nema. Bar ne logičnog i pravednog. Zato što to nije logično ni pravedno. Doživiš pravu nepravdu, doživiš poniženje, odbacivanje ni zbog čega.

E to iskompikuje život! To te udari pravo u srce, i udara danima i danima i danima. A ti što te udaraju i ne znaju da te udaraju. Oni su svoje uradili. Oni su ti ledja okrenuli. Oni su digli ruke od tebe! Kao da si nešto loše uradio, kao da si nekog mrzeo. A nisi. Nikoga. Ne poznaješ osećaj mržnje, I ne želiš da se baviš time. Ali bez obzira, polako, sa osmehom te potope, da ne osetiš, i dave lagano, da ne primetiš…

I tako… dobro je ako na vreme shvatiš gde si. Ako na vreme vidiš da nemaš vazduha, da te dave. To je onda dobro. Možeš da se spaseš, možeš da preživiš.

A boli. I boleće. I pitaćeš se zašto. I nećeš znati. Zati što ti nisi takav.

ManGoo

Dobro sam

Kad udare teške i tužne i nezamislive stvari izgubimo se. Ne znamo više ni ko smo, ni gde smo. Ko nam je prijatelj, ko poznanik, kome da se obratimo a kome ne. Sve se promeni. Ja sam se razvela. Posle dvadeset i šest godina. I sve se promenilo. Kao da sam ceo život bila nečija žena, vremenom sam izgubila sebe.

Nekako sve što radiš radiš za dete- decu, muža, rodbinu, neke prijatelje… Pa se pogubiš. Udješ u tu ulogu i tako živiš i rasteš i stariš. Sa svojom ulogom. A možda to nije tvoja najbolja uloga? Možda, kad bi otišla na još neku audiciju? Možda mi neka druga uloga bolje leži?

Prisećam se sada svog detinjstva. Bila sam voljena, i pažena, i mažena. Sedam godina sam bila jedinica. Ljubimica mame, tate, dede i babe sa mamine strane, i gomile rodbine! Tada nisam bila ni svesna tolike ljubavi, što je i dobro, svako dete treba da ima ljubav koja se podrazumeva, koja je tu uvek prisutna i nikad se ne dovodi u pitanje.

Sećam se dedinih priča. Bilo ih je osmoro. Moj deda je imao petoro braće i dve sestre. Bar se tako sećam. Sećam se i dedinih braća, deda- stričeva, pa njihovih žena i dece… Dosta rodbine. Sećam se dedine priče kako su bili siromašni, za ručak bi njihova majka kad bi imala, skuvala paprikaš sa krompirima i piletinom. I njihov otac je prvi sipao, i izimao batak, kao glava kuće, kao najstariji, kao onaj ko osigurava. A deca i ostali, krompir, i po neko parčence mesa ako zapadne, super! Tako su oni, generacija moga dede, preživevši siromaštvo u detinjstvu, pa rat u mladosti, od straha valjda, svi imali po jedno dete. I to uglavnom žensko. Bilo je tu i po nekoga ko je imao dvoje, ali mi je zanimljivo što je većina imala samo jedno. Valjda naučeni na nemaštinu nisu želeli da i njihova deca pate, pa su ostajali na jednom, eventualno dvoje. Njuma su mogli pružiti, sve.

Moja mama je bila jedinica. Rodjena u ravnici, u Banatu. Moj deda, uspešan i poznat u selu. Majstor Slavko su ga zvali. Šef Ekonomije godinama. Važan i poštovan. Prvi je kupio televizor u celom selu! Moja mama je imala sve. Bila je strogo vaspitana, ali inteligentna pa je bila prva u školi, na sportskim takmičenjima… verujem da su bili ponosni na nju! Mama je svojim roditeljima persirala. Uvek. Dok sam bila mladja mislila sam da je to bezveze, kao da nisi blizak sa roditeljima toliko da im kažeš ti. Medjutim, kada sam odrasla, sada, to i nije bilo tako loše. Poštovanje se zaslužuje, i stiče. A svakako je poštovanje kada se majci i ocu obratiš sa Vi!

Naravno, mi moderne majke , pa ni moja majka to nikada nismo uzimali u obzir. U stvari je moja mama bila ta generacija promene, i ta promena. Ona je svoje roditelje oslovljavala sa Vi- njena deca nju nisu. Kada me je dobila, tada su i počinjale one slobode, početkom sedamdesetih, i sve se menjalo.

Ja , naravno, vaspitavala svoje po naj novijim i naj boljim metodama. I bilo je to sve u redu. Ljubavi puno, puno razumevanja, ništa na silu, sve objasniš, sve pripremiš… I to je stvarno funkcionisalo. I mislim da tako treba. Samo malo treba da nauče i da nas poštuju. Pogubimo se mi u tolikom davanju i predavanju pa sebe nekako poništimo. Kao da nismo važni. A važni smo! Jako smo važni. I treba da smo važni našoj deci, i naši roditelji treba da su važni nama.

Dok razmišljam o svojim precima, vidim ih malo drugačije. Nisam znala za njihove tadašnje probleme, nade, želje. Tako to valjda ide, štitimo mladunce uvek. Ne samo od gladi i hladnoće već i od tuge i razočarenja. Ne znam gde je ta granica koja deli ljubav i poštovanje sa hladnoćom i nezainteresovanošću. To, izgleda ne možemo ni znati, samo doživimo. Jedno ili drugo. Do nas je da uvek dajemo ljubav. Ljubav uvek nadje put. Može nekad malo da se izgubi i ode“ preko Male Krsne“ ali će, naposletku naći srce kome je poslato.

Volim vas

ManGoo

Prilagodjavanje

Često se u životu moramo prilagodjavati. Novim nekim uslovima. U kući, na poslu, na ulici. Novim pravilima u sabraćaju, novom rasporedu kanala na kablovskoj…

I prilagodimo se, na nešto pre, na nešto kasnije. Ali se vremenom na većinu stvari naviknemo. Medjutim, ima nekih stvari koje se teško podnesu. Moj pas i ja smo trenutno izmedju smeštaja, što bi rekli. I sad, ja svesno, prilagodjavam se mestu u kom sam, ljudima koji me okružuju. Nisam nikada u životu bila u takvoj situaciji. Bila sam u gostima, naravno, ali to je, verujte mi, nešto sasvim dugačije. U gostima ste neko vreme i vraćate se u svoju rutinu i u svoje mesto u kome živite. A ja ne, tamo se ne vraćam. A ovde ne ostajem… I tako sam izmedju.

Nije lako, ali nekako nije ni teško. Pored svega to i nije tako strašno. Ako ne grebem preduboko. Prilagodiš se i čekaš da prodje.

Ono što je mene iznenadilo je moj pas. Verovatno tako svaki pas, ali,eto, nas dve, putnice namernice delimo sudbinu. I dok se ja svesno prilagodjavam, gledam nju i shvatam tu lepotu prihvatanja i življenja u trenutku. Njoj je potrebno dvadeset i četiri sata da se prilagodi. Da zna gde spava, gde stoji voda i hrana i gde su vrata za napolje. I to je sve! Posle tog vremena ona je prilagodjena! Ona sama ode u sobu da spava! Ona noću ustane i po mraku ode u drugi kraj kuće da pije vodu, i vrati se, sama, ne baulja kao ja dok tražim kupatilo!

Oduševila me je! Takva lekcija! Životna! Jeste ona taj prvi dan stalno uz mene i prati me u stopu, i ne smem iz vida da joj se maknem. Ali kad shvati da ja neću nigde, da nema čega da se plaši, sve legne na svoje mesto.

Toliko još imamo da učimo! Pa i ovako naizgled male stvari. A u stvari velike. Nema veze gde si, važno je s kim si. I tu se sve završava.

Micojka moja pametna, evo je hrče sva sretna! Po sred našeg trenutnog kreveta. Odoh da se uvučem i ja pored nje, malo da je pomazim i zaspim. Lepo i sigurno. Pored nje sam.

Volim Vas

ManGoo

Tata

Jako ličim na tatu. Imam karakter na tatu. Hladna sam na tatu. Sve svoje sobom nosim- na tatu. A nismo bili mnogo bliski. Da dok sam bila mladja, sećam se odlazaka u ribarnicu. Tata, brat i ja, obilčno nedeljom, na pijacu u bloku 44. I onda brat i ja, gledamo ribe kroz one okrugle velike prozore, a one se praćakaju, guraju… puno ih je. Sad kad se setim i zamislim strašno je to bilo mučenje za te jadne ribe! Ne jedem meso već dugo, ali tada sam bila dete koje je kopiralo i prihvatalo porodično ponašanje. I tako smo, brat i ja birali najvećeg šarana! Tata nije hteo da ga tamo ubiju ( jak udarac u glavu, da se ne koprcaju u kesi) već smo ga živog- manje- više nosili kući. Sipali bi vodu u kadu i puštali to zbunjeno stvorenje u vodu. I igrali se sa tom ribom, prskali se, hvatali je… bilo je lepo, zabavno. Dok nam ne dosadi. I onda su ga spremali. To nisam gledala niti znala kako. Još smo čekali onaj mehur, da ga na terasi skačući po njemu probušimo.

Tata me je učio tablicu množenja. Preslišavao fiziku i hemiju. Svašta je znao, bio je mašinski inženjer.

I onda je počeo da pije. Ne znam zašto. Morao je postojati neki razlog, ne postaje se alkoholičar tek tako, od lepog života. Ali, nikada neću saznati zašto. Tako smo se i udaljili jedno od drugog. On je otišao u svoj svet, ja u svoj. Bilo je teško, umeo je da bude naporan i nasilan…Tu me je negde i izgubio.

Rano je umro. U pedesetoj. Svašta nešto ga je snašlo, a organizam slab od alkohola… brzo je umro. Žao mi je što nije stigao da bude deda mom sinu, video ga je mislim samo jednom, uz put, slučajno. Videla sam mu suze u očima. I tugu. I zbunjenost. I ponos. I ljubav.

Otišao je sa mojom ćerkom koju sam izgubila u osmom mesecu trudnoće, u istom danu. Znam da je gore čuva.

Kao da sad vidim njegove oči. Crne, širom otvorene, sjajne. Nije znao kako, nije umeo da pridje, da kaže. Bio je zatvoren. Bio je divan.

I volela sam ga, i nedostajao mi je.

Ako imate roditelje pored sebe zagrlite ih, i volite ih, jednom će vam nedostajati.

Tata volim te.

ManGoo

Bez reči

Ostajem bez reči. Od toliko emocija, tuge, besa, nemoći… ostajem bez reči.

Juče sam bila u hitnoj. Pritisak skočio, od stresa i otišo u nebesa. Nikakvo disanje, lekići nisu pomogli. Ništa mi mnogo ni tamo nisu pomogli. Do duše lepo su me ispregledali, sve je ok. Da se javim svom lekaru…Dadoše mi neku tableticu i to je to. Dobri je sto nije nista ozbiljnije, ali me nervira sto me stres dovodi u ovakvu situaciju. Ja jesam mirna, stabilna i jaka. Ali ovo sto mi se dešava je valjda previše…

Nisam u svom stanu, nemam auto, ni posao. Sin ne želi nikakav kontakt sa mnom, bivši muž uvredjen i ima misiju da me uništi.

Kako bre to? Zašto mi se sve ovo dešava? Znam, ima sve svoje, verujem ja u više dobro, ali stvarno…???

Tako i ostajem bez reči. Ne vidim svrhu. Možda će biti bolje, a možda bude i gore. Koliko čovek može da izdrži? Već sam o tome razmišljala.

Izgubila sam oca i nerodjeno dete isti dan. Mogla sam tada i ja otići… bila sam mlada i zdrava pa je moje telo izbacilo mrtav plod. Osmi mesec trudnoće, devojčica, kilo i osamsto, Izabela.

Imala sam sina, i okrenula sam se njemu pa i nisam dugo i mnogo patila. Bila sam zahvalna na svom životu, da mogu da se brinem o sinu. Kasnije, laži i prevare u braku. Bila sam naivna. Bila sam previše opuštena i previše sam verovala. Verovala sam da je dovoljno voleti. Onako iskreno. Medjutim! Nije to dovoljno.

U najludjim snovima nisam pomišljala da će mene moj muž varati. Takav scenario nije bio moguć! To nije bilo moguće. Ali, desilo se, i ja sam se tu ugasila. Potpuno. Kao žena. Ostade od mene samo majka, i instikt da pružim detetu sve što je potrebno.

Muž se kajao, molio, obećavao… i ostao…

Ali mi nikada više nismo bili mi. Nikada više ni smeh, ni razgovor, ništa više nije bilo isto.

I sada ne znam zašto se ta priča nije tada završila. Nije mi jasno. Ostali smo zajedno da se mučimo. On da se trudi da zaradi što više, da se oseća važnim i velikim. A ja… ko zna…

Da se nisam tada bavila jogom mislim da bi do sada išla ulicom i zviždukala. Luda bi bila. Joga me je malo vratila u život, pokazala kako da uživam u tome što imam. Zdravo dete, sunce, nebo, prijatelje… sve one male važne stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. I fizička aktivnost, koja te obuzme i dozvoli da sve zaboraviš. Taj spoj, ti ljudi, pokrenuli su u meni mene. Onu mene koja se negde uz put izgubila. Pronašla sam svoju svrhu. Joga me neće izdati, napustiti niti prevariti. Neće mi oduzeti dostojanstvo, kola ili jedinu zaradu. Joga me leči. I ne samo to! Kroz jogu pružam drugima ono što im treba. Pomažem da i oni pronadju ono što su jednom izgubili.

Tako da, pored svih strašnih stvari, tu sam. Dišem, vežbam i pomažem drugima. Ko razume, odlično. Ko ne razume, i ne treba da razume.

Volite sebe i sve oko sebe!

ManGoo

Hrabrost

Ja sam hrabra. To je nešto što nikad nisam dovodila u pitanje, i ne samo ja već i ljud koji me znaju. Hrabra sam kad treba nešto rešiti, kad treba nekog promeniti, nešto završiti ili nešto novo početi. Tu sam da isteram pravdu, ili slepog miša iz sobe, tu sam da izbacim pauka ili buba- švabu.

Hrabra sam i kad treba ići kod lekara, zubara, na pregled ili intervenciju. Eto takva sam! Ne bojim se visine ni dubine, pasa morskih ili domaćih.

To nije loše. To je odlično! Kad imaš pored sebe nekog ko se jako plaši svega i svačega, pa ste tu da ga branite i tešite. Dugo sam ja to tako, hrabrila, pričala… pa se umorila. Nema aviona, nema kupanja u dubokoj vodi… ok! Pusti mene! A i to je u poslednje vreme bio problem! I tako sam ja, zarad opšteg mira pristajala na neke lagane i mirne verzije. Nije to dobro! Izgubila sam nit, izgubila sam sebe.

I jesam se promenila! Kako mi kažu. Jesam! Nisam više hrabra. Nisam više jaka. Nisam više srećna.

I tražim sebe ponovo. Ponovo se pronalazim u danu i na ulici, i u društvu. Nema me više kakva sam bila. Sad se vraćam sebi. vraćam se sebi od pre svega! Vraćam se svojoj snazi, hrabrosti, jasnoći. Vraćam se sebi.

Nije lako. Kao da držim staru haljinu i ne znam šta ću s njom. Da je obučem ili bacim? Da li da je ostavim još malo na dnu ormara?

Hrabrost da budeš tu gde jesi, da budeš to šta jesi. To je prava hrabrost.

Volim Vas

ManGoo

Ljubomora

Ima raznih vrsta ljubomore. Naravno. I ni jedna vrsta nije dobra. Ljubomora generalno nije dobra i treba je izbegavati. I kod drugih i kod sebe.

Sta kad se javi onako nenadano, iznenada. Ona suptilna i tanana ljubomora? Ima i toga! Ljubomora prema nekom odnosu dvoje ljudi, prema nežnosti izmedju majke i deteta, prema zaljubljenima koji se drže za ruke. Naidje ponekad i ubode taj žalac ljubomore. Ne volim ga, smeta mi, ali se desi. I nisam kivna i ljuta, tada se divim tim ljudima, i milo mi je i drago zbog njih. Zato što znam te osećaje i te emocije. Zato što sam ih imala. Zato mi i nedostaju.

Skloniš se od svega, promeniš fokus i sve… i sve se i promeni. Oni koji su bili blizu odjednom su daleko, a neki izdaleka se približe. I doživiš nova iskustva, i nove ljude i sve novo. Novi život. I ti si nova. Ali nedostaje sve. Nedostaju mirisi, i situacije, i stari ljudi. Nedostaju i nerazumevanja, i bes, i nemoć. Znam da je tako trebalo i moralo biti, i znam da je sada bolje za mene, ali opet se zapitas. Da li je moralo, kako bi bilo da nije…

Ne mislim da sam pogrešila, možda sam samo trebala sve drugačije. Ali nisam mogla. Ja nisam proračunata, ja dišem i živim svoj život najbolje što mogu. Da se menjam ne umem i ne želim.

Ali neke stvari mogu da priznam. Nisam suviše tolerantna prema najbližima. Hm, ili ne, možda sam baš previše tolerantna prema najbližima. Ne umem da definišem! Ja se trudim da dam najbolje i najviše od sebe, pa tako očekujem i od mojih najbližih. A koliko je to baš u redu i tako? Svaki roditelj, pre svega očekuje mnogo od svoje dece. U školi, u odnosima sa prijateljima i kasnije partnerima. Ja sam u svom detetu videla mnogo! Bio mi je najpametniji i najbolji i najlepši! Zar nije svakoj majci sin jedinac uvek naj? Naravno da jeste!

Al`što je moj bio!

Čitao sa četiri i po, skraćivao razlomke sa pet, čitao Harija Potera na engleskom u trećem osnovne! Nikad mu nije bila potrebna pomoć oko domaćeg, sam sve završavao na vreme, i gimnazija jedna od najtežih u Beogradu, pa fakultet…

I ja ponosna, i malo ga po malo gubila. Svakom godinom, po malo, neprimetno. On takav kakav je, zatvoren i dovoljan sam sebi, ja zaludela majka koja ne želi ništa da pritiska i ni na čemu da insistira. On odličan djak, ne izlazi, poslušan… Nikada ni jedan problem nije napravio. I šta ja onda još hoću? Ćutim i pratim ga. A on raste i udaljava se sve više i više.

Tu sam pogrešila. Mislila sam da je sve savršeno, i on je sve radio kako treba, ali se udaljio previše. A ja to nisam videla. Kako ja to nisam primetila? Ja koja sam telepatski vezana za njega. Ja koja osećam svaku njegovu emociju. I dalje. A on se, eto pravi da ne oseća. A znam da je oseća! Osećam da je oseća! A potiskuje je.

Ljubav jedna neopisiva je ta ljubav prema detetu. Majke prema sinu i, kažu, oca prema ćerci. Sada žalim za decom. Za još dece. A sada je kasno. Nadam se da ću dočekati unuke. Pa ću njih voleti još više! Ako je to moguće!

Rođendani

Danas neki rodjendani… Moj brat. Mladji sedam godina, i toliko i neodgovornji, ludji, jednostavno mladji. Svi mladji su uvek nekako opušteniji, valjda mi, starija deca u porodici imamo neku odgovornost prema tim mladjim bićima koja dodju i potpuno nam poremete život, a mi toga tada ni svesni nismo. Moj brat je stigao slučajno. Svakako je bio voljen i pažen i mažen, ali, posle sedam godina mene, posle razvoda mojih roditelja, desio se on! I tako se pordica opet okupila, mada ja, iskreno nisam ni primećivala da smo se ikad razdvajali, dodje i on. Moj brat! Ja pošla u prvi razred, i sva sam važna i ponosna bila kako imam brata! Jedva sam čekala da dodjem kući da ga mazim, hranim, šta god! Bila sam srećna i zadovoljna. Prvi razred, i svo to novo okruženje i obaveze su bile senka u odnosu na mog brata.

Tako je bilo, naravno, dok on nije malo porastao, pa počeo da dosadjuje… Kako je bio naporan! Svugde je hteo sa mnom. A ja već peti, šesti razred, pa sa drugaricom u bioskop, pa do Save, pa do Školskog dvorišta… a on sve sa mnom! Kako sam bila besna! I na njega i na mamu kojoj nije bilo jasno zašto neću da ga vodim. Slatke muke! Svako to ko ima mladjeg brata ili sestru doživljava i pamti!

A nekako smo svi u odeljenju bili stariji! Nekako kao ozbiljniji i odgovorniji.

I sve to prodje, i svi odrastosmo. I većina „mlađih“ se snašla, kao i mi, neki bolje, neki lošije.

Moj se nije baš snašao. Ponele su ga neke stvari koje nisu trebale da ga ponesu, odlutao je nekako bez kompasa. Imao je lepo detinjstvo, rano se zaljubio i dobio dete… pa razveo i otišao nekim drugim putem. Trebala sam mu tada, verujem u to sad. Ali imala sam svoju porodicu i svoje probleme, nisam znala da mu pridjem. Ili nisam htela. Nidam umela. No, svi smo mi krojači svoje sreće i nesreće. Tako je on lupio o dno. I vratio se. Trajalo je, i put traje i dalje, ali on je dno preživeo. Sad samo može da ide u vis. Polako, malim koracima, ali na bolje.

Ponosna sam na njega. Jaki smo mi!

U poslednje vreme uviđam koliko smo slični. I želim da pronadjem to nešto što nas spaja, kao brata i sestru. Da opet izgradim tu nit medju nama. Možda sam sebična, možda to nikad ne bi poželela da nisam doživela razičarenje sa druge strane. Možda. Iskrena sam. Ali eto, imam želju da ga bolje upoznam, da sam tu, da ga razumem, da shvati da me ima. Sada shvatam koliko je to važno, i koliko je teško kada ostaneš bez svih. Bez svojih najbližih, tek tako, u trenutku, preko noći se nešto promeni i preokrene i više nisi dovoljna, ili si previše, ili si premalo. Ili si jednostavno teret…

Pa se onda okreneš sebi i tražiš ono što ti je ostalo. A druge voliš i obožavaš i dalje, ali iz daleka.

Lep je dan danas, još jedan rodjendan.

Srećan rodjendan!

Voli te Seja.

Дизајнирајте овакво веб-место уз помоћ WordPress.com
Започни