Uznemirenost

Imamo svi taj neki čudan osečaj ponekad. Neku nelagodnost i uznemirenost koju osećamo duboko u sebi. Nekim danima, nekim satima. Ume to da se produži i na par dana.

E sad, ako je bilo nekog nemilog dogadjaja, neke teške situacije onda je to do nekle normalno, u redu je da procesuiramo neki događaj i da ga preživimo pa onda smestimo negde u sebi. I to sasvim razumem, i prihvatam. Dešava mi se, s vremena na vreme, pa vremenom izbledi i prodje.

A šta da radim kad je taj osećaj kao predosećaj? Kada se ništa nije desilo, kada se samo osećam nelagodno. U stomaku i u srcu je neka nervoza. Može biti da mi nije dobro? Možda mi se telo bori sa srčanim problemima? Ili mozak sa šlogom? Ili je neki organ pred otkazom?

Ipak,mislim da nije to u pitanju. Ovo se dešava ponekad, i evo još sam relativno zdrava. Ali nikako da naučim. Šta da radim sa tim? Kao da mi stiže neka informacija, ali na jeziku koji ne razumem. Kao snimljena poruka, i glas je jako uznemiren, i uplašen, i zabrinut, a ja ništa ne razumem. . . Kako to prihvatiti?

Ja jednostavno čekam da prodje. Budem malo pažljivija, slušam okolinu malo više, ali ništa drugo ne mogu da uradim. I to prodje. Nekada se ništa posebno ne desi. Ili se možda i desi a ja ne saznam sa to. Ili se desi… ili ja povežem nešto što veze nikakve nema- ali mi je potrebno to nešto da imam zaključak. Samoj sebi onda kažem da je to – to i ostavim sve iza sebe.

Zvuči možda malo previše? Ko je potpuno u materijalnom svetu i ne pamti detinjstvo i snove, i ne povezuje se sa sobom malo dublje, verovatno neće razumeti. Ali svi nekada imamo neki osećaj koji se javi ničim izazvan, i traje neko vreme… i prodje zato što ne obraćamo pažnju na njega. I tako se vremenom potpuno i izgubi. A neko, kao ja tome možda pridaje previše značaja? Znam ja da tu ništa ne mogu, ali budem malo pažljivija tih dana i ne upadam u konflikte, bar pokušam… Nekada mi je važno samo da se čujem sa meni najdražim ljudima, da nekako budem sigurna da su ok. I to mi je dovoljno. Smiri me i malo opusti.

Kakvi ste vi sa tim osećanjima? Kako se borite sa njima? Ako ih imate? Svi smo mi povezani nekim nitima, neki od nas su malo osetljiviji, nežniji, pa osete svaku eksploziju na Suncu, a neki, opet, toliko čvrsti i jaki da ne osete ni eksplozije u njima najbližim bićima.

I tako, prodje dan, prodju i dva, i malo popusti ta nervoza… a možda je samo vreme mnogo teško? Jeste ovo leto baš vruće. Svakako će se to meni i dalje dešavati, i neka, možda budem naučila taj jezik jednog dana.

Ima li ko rečnik?

Volim Vas!

ManGoo

Dan i noć

Svima nam isto teku dani, svi se ujutru budimo a noću spavamo. ali nije isti dan maloj bebi, tinejdzeru ili starijoj osobi. I to su već naučnici proočavali, kako svi drugačije osećamo i doživljavamo vreme. Sve zavisi od nas i našeg trenutnog stanja. Tako, kad bi želeli da sve brzo prodje, da se što pre nešto završi obično je to znak da će se to vreme baš produžiti i da će jaaako dugo trajati. A onda, sa druge strane, kada nam je lepo,kada smo srećni i zadovoljni, to vreme nam proleti!

Ja sam sada negde izmedju. Ni tamo- no ovamo… Ne znam ni gde sam. Nešto čekam, i imam plan kao neki, okvirni, ali nekako sam shvatila da od planova nema ništa! Dzaba planovi, dzaba sve… samo se sve sruši u trenutku. I zato, i ne treba planirati, bar ne nešto daleko, i nešto što ne zavisi od tebe. Pusti se i uživaj u trenutku, pa se iznenadi kada ti život donese nešto novo i lepo. misli pozitivno, i pozitivno će se izroditi iz naj veće nesreće. Nije lako, znam, i ne kažem da se treba smejati i pevati dok se sve oko tebe ruši, ne mislim da se treba radovati teškim stvarima koje te zadese. Stani, plači, pati, preživi pa nastavi. Ponesi ono što ti treba, mudrost možda, ili opreznost, i nasmej se i prihvati nove dane. Jači smo posle bitke, bolje poznajemo neprijatelja, ali i sebe bolje poznajemo. To je dovoljno! Poljuljani idemo dalje.

Odbijte nemoć, odbijte loše situacije i ljude! Otvorite se za nova iskustva, i novi pogled na svet.

Dosta je bilo! Od danas mi se dešavaju samo divne i pozitivne stvari. Od danas je sve krenulo na bolje. Sve se rešava bez ikakve muke! Sve dolazi na svoje mesto.

Voli vas

ManGoo

Šta dalje?

Neke velike i strašne i ružne stvari su me navele da pišem. Mesecima sam u nekom limbu, zoni sumraka… nije mi jasno ništa. I onda polako počne nešto da se odmotava, da se smešta na svoje mesto, da se raščišćava. Još će mnogo vode proći dok ja budem ok. Još puuuuno nedelja i meseci i godina. Ali pokrenulo se, i nema nazad. Čekam i uživam. Iščekujem šta mi je život novo i lepo spremio!

Dotle, kako prolaze dani, tako se razvija neka nova rutina. I nove priče, i situacije u kojima nikad ne bih bila. Najviše sam zahvalna prijateljima. Divno je što su tu za mene. Slušaju moje priče, pomažu mi da razumem neke stvari, grle me i vole. To mnogo znači! I mnogo pomaže. Potpuno razumem koliko je važno imati iskrene prijatelje. I uvek ću im biti zahvalna, i uvek biti tu za njih.

No! Nije to baš neka tema? Razmišljam imam li tema kad nisam u nekom haosu koji me životno ugrožava? Čudno baš. Da li su pisci uvek u nekom drugačijem stanju da bi mogli da pišu? Da li je ovo za mene? I tako razmišljajući sedoh da napišem ovo. Ne znam da li ovo vredi, ali dovoljno je ako moj sin,moja duša i moj ceo život ovo nekad pročita.

I zato ću pokušati da sebe i svoj život opišem što vernije. Za njega.

Moje detinjstvo je bilo lepo. Pomalo neobično,možda, ali nisam ja to znala tada. Ne znam kako su se i gde upoznali moji roditelji. Tata je bio iz Male Londzice, selo u Slavoniji blizu Našica. Imao je tri sestre i brata. Otac im je umro rano, mislim da je tata imao petnaest godina. Evo sada nisam ni sigurna ko je bio najstariji, pa dalje. Mislim da je teta Zora bila najstarija, živela je u Nemačkoj, i imala dvoje dece koji su živeli u ,tada Jugoslaviji. Onda mislim, teta Ruža, iz Pančeva, i teta Mira, iz Nemačke. Mislim da je tata bio treći po redu. A njihovog brata nikad nije bilo, nije se pojavljivao, ne znam ni da li tada bio živ. Kasnije sam čula da je poginuo… Vidjala sam tatine leti, uvek smo na putu za more, ili u povratku svraćali kod baba Marije i tu se vidjali sa svima. Lepo je bilo, sećam se divne drvene kuće, puževa golaća, šljiva, krušaka i jedne zmije koja je prepala mene i moga brata. Tata nas je vodio u šumu, njihovu šumu. Išli smo da „beremo puževe“, tata ih je spremao… mislim da ja to nisam jela, bljak! Šume se sećam, zvuka, mirisa, atmosfere. Prava šuma, divlja, bez staza, puna biljaka i životinja. Bože šta bih sada dala da se vratim u tu šumu! To je moje sveto mesto danas, kada hoću da pobegnem malo iz ovog sveta. Kad pomislim na šumu, ja pomislim na tu šumu, na tatu brata i mene kako hodamo po mekoj zemlji i udišemo taj divan vazduh. Ne znam kako se zvala ta šuma, moram pogledati, i moram tamo otići jednom. To je moja šuma! Samo lice mi se razvuče u osmeh kada mislim o tim danima. Veliki krevet u kom smo zajedno spavali. Evo sad ne znam gde su svi spavali, to je bila mala kuća, jedan deo sa šporetom, nekim ormarima i babinim krevetom, ona je tu spavala. I ta još jedna soba pored, gde smo mi spavali kad dodjemo. Verovatno su ostali spavali negde u komšiluku ili kod rodbine kad bi došli. Dvorište je bilo brdo, na gore i onda, iza brda šljive, puno šljiva! I, iza dosta dalje, bila je šuma. Još se živo sećam zvuka ptice ćuk. Tata je to znao da imitira pa je i mene naučio, i znam to i danas. I neka lepa sreća me obuzme kad čujem taj poj, i moram da mu se pridružim – uvek. A mala sam bila. Baba je umrla kad sam ja imala dvanaest godina ja mislim. I ne znam da li smo možda još jednom svi zajedno otišli tamo. Prazna kuća, i sve se rasturilo.

A put do sela je vodio kroz šumu, vijugavim putem. I uvek bi me tata stavljao u krilo i ja sam „vozila“ do kuće. Kako sam to volela! Bio je to neki stojadin, narandžaste boje. Jako sam bila ponosna i srećna tada. Kasnije, kada sam ja porasla, vozio je i moj brat, i to sam volela, i bila mislim još srećnija zbog njega.

Tako se valjda pamte dani detinjstva, pamtiš emociju, mirise i zvukove. I sve je bio lepo, baš kako bi i trebalo biti, opušteno i lenjo. Sećam se i groblja, odlazili smo dedi na grob. Na kraju sela, sve do česme pa desno do kraja sela, sećam se puta.

Ne znam kako je danas tamo. Posle rata i cepanja države, posle odlazaka sa sela. Da li neko tamo živi danas? Možda je sve srušeno… videću. Otići ću jednom da obidjem kuću, šumu i groblje.

Rešena

Nekada se stvari dešavaju stihijski, bez pauze, bez ikakvog reda, samo dolaze i ne daju ti da zastaneš, da se presabereš i vidiš šta ćeš. Tako navale da nemaš vremena da razmisliš i odlučiš šta ćeš i kako dalje. Šta je najvažnije da rešavaš odmah, a šta može da sačeka.

I tu ne možemo ništa, duboko udahnemo i krenemo, pa šta nam Bog da! Rešavaš kako šta naidje, najbolje što znaš. Trudiš se, i ne razmišljaš mnogo. Posle tog haosa dodje i zatišje. E to treba iskoristiti! I potpuno promeniti fokus i očekivanja i sve. Otvoriti oči i reći sebi: Sad je dosta! Oseti to, prihvati kao činjenicu i videćeš, stvari će početi da idu u drugom smeru.

Svaki dogadjaj je novo iskustvo, kažu treba sve prihvatiti i učiti iz svih situacija. Mora u životu biti i lepih i rušnih stvari, podjednako. Zato, kad preplave tamne misli, sačekaj da popuste i prvi svoj lakši dan iskoristi da promeniš svoju sliku budućnosti. Sa punim pravom se obrati sebi, i zatraži sreću, mir, spokoj, ljubav… i to ćeš i dobiti.

Voli Vas

ManGoo

Dosta je bilo!

U poslednje vreme se svasta nesto desava meni i oko mene. Bas neke lude i ružne i neobične i tužne stvari. Već jako dugo. I obuzelo me je sve to, kao da sam se prepustila toj negativnoj struji koja me nosi. Nikako da se snadjem, uhvatim za nešto. Kao da više nemam snage ni sigurnosti ni u šta, ni u sebe ni u ljude.

A kad dohvati ta apatija, ta melanholija, samo te vuče sve dublje i dublje. I svaki dan je kao crni oblak, i svaka reč je neživa i strana. Samo se trudiš da preživiš, podsetiš sebe da dišeš, da jedeš, plačeš, često zuji u glavi, često žurim kući da bi bila sama, da pustim glas i suze. I tako, traje sve to, i traje, i traje. I naidje po neki dobar dan, pa nastave teški. Tako u krug, od očaja do podnošljivosti i nazad.

Divni su neki ljudi oko mene! Prijatelji, divni i iskreno su uz mene, i slušaju me, i razgovaraju, i pomažu, divne prijatelje imam, to sam znala, a sada sam sigurna.

Tako, svašta je palo na moju glavu. Ja sam inicirala, jesam, htela sam promenu i to sam i dobila. Doduše, nisam baš ovo htela, ali… možda i jesam. I dok su se nizale stvari, bolne i neverovatne, prolazilo vreme a ja se sve više zakopavala u svoju rupu. I ko zna dokle bih! I ko zna da li bi ikada izašla iz nje. Medjutim, juče, kao kofa vode koja odavno preliva moju čašu udari me opet. Takvu šamarčinu mi zalepi univerzum da mi glava još zvoni. Hoćeš još? -kao da me pita. Možeš još? Evo ti! I, odjednom mi se izbistri, kao da se malo razmakla ta crna zavesa. Dosta je bilo! Kao da je moja duša počela da viče! Dosta je! DOSTA JE! Ne mogu više da trpim i neću više ništa da trpim. Vreme je da se pokupim, podignem glavu i nastavim.

Živote, dosta je bilo težine,sad sam spremna na lakoću.

Pisma

Da malo skrenem sa moje tamne teme. U stvari ni ovo neće biti previše „svetla“ tema,ali opet, možda malo drugačija.

Kao devojčica sam jako volela da pišem pisma! Imala sam dve najbolje drugarice! Jelenu i Mirjanu. U toku raspusta svaka od nas je išla u svoje selo i na more sa porodicom, i nismo mogle drugačije da budemo u kontaktu nego preko pisama. Bilo je fiksnih telefona, ali to nam nije nešto bilo na prvom mestu, ovako smo mogle da pišemo neometano, sve što nam se dešavalo, ili šta smo želele da nam se dešava. Svake nedelje po jedno pismo! Mislim da je tako bilo. U pauzama lenstvovanja, čitanja lektire, i druženja po komšijskim dvorištima pisala sam pisma. Jako sam pažljivo birala koverte i papir. Bilo je da se kupi komplet, deset koverata i deset papira za pismo. I to sve onako lepo odstampano! Kao Sara Key, pa sa cvetićima ili životinjama, sa srcima i u raznim bojama. Sećam se jednih, kao džins, super su bila!

Nisam ja nešto bila puno ženskasta, nisam volela mnogo roze boje i haljine i lutkice. Onako, umereno, u stvari mi to nije bilo mnogo važno. Volela sam da vozim bicikl, da slušam muziku, i da lenčarim sa drugaricama, ili sama, uz knjigu. Bila su to lepa topla leta. Imala sam svoju sobu- preuredjenu zimsku kujnu, sa krevetom i stolom, i to je bio moj svet celo leto! Nisam morala ništa, samo da jedem, tu je baba bila ozbiljna, i da se odmaram… Perjani jastuk, miris sobe, kad se samo setim! Kako je sve bilo nevino i čisto i nežno. Vreme koje prodje i samo ostavi trag, lep trag u glavi i u duši. I možda kasnije, nesvesno tražimo tu neku sobu, i taj neki miris i osećaj slobode i celovitosti ali i nestrpljenja da okusimo pravi život.

U toj sobi sam pisala pisma. Ne znam šta se tu pisalo, šta su nam bile teme, ali je to bio ritual i proces koji me je usrećivao. Hm, i miris tog papira, možda sam još tada zavolela štampani papir, i miris papira i štamparske boje, pa sam to i radila veći deo svoga života, u štampariji. Nizala su se pisma, a i godine. Raspusti letnji i zimski, i sve redji odlazak. Pa umiranje. Uvek neko umiranje. Prvo deda, moj najvoljeniji muškarac. Pa baba, i tako to više nije bilo spokojno i potpuno srećno mesto, samo je miris uvek bio tu.

I dako, posle godina i godina- pismo. Pravo pismo! Na papiru i u koverti! Kako to vrati uspomene! I jako je lepo uzeti čist list papira i svojom rukom, svojim rukopisom pisati. Uvek je to kao neka divna tajna, nekako svečano i pažljivo… paziš na rukopis, na pravopis, a najviše na reči koje svaraju priču. Drugačije je od kuckanja poruke, meila ili ovako, pisanja bloga. Sa tom nekom osobom si na poseban način intiman, pokazuješ sebe kroz te reči, mnogo dublje i šire.

Uzmite ponekad list papira i napišite nešto nekome. Neku slatku porukicu, neki podsetnik, oslobodite pisca u sebi pa darujte mrvu svog vremena i svoje ljubavi i napišite nešto svojom rukom, iz srca. Pomaže, verujte.

Volim Vas

ManGoo

I

Tanka linija izmedju ljubavi i mržnje

Kaže poznata izreka: Tanka je linija izmedju ljubavi i mržnje. I to je malo zastrašujuće. Postoji još i ravnodušnost, kao najteži oblik emocionalnog ataka za onog ko doživljava.

Moram priznati da sam živela u zabludi. Sa skoro pedeset godina nisam osetila odbacivanje, osudu, kritiku. I veoma sam sigurna u sebe, nemam komplekse, nemam problem ni sa čime i ni sa kim. I to bi ostalo tako, predpostavljam da se nisam odlučila za radikalne promene. Iako je sve u životu mome oduvek bilo povezano sa mojim mužem, iako ne uvek na lep način, naučila sam da se uklopim, da ćutim i nekako plovim za svima drugima. I sve je bilo ok. Bar na površini. Prividno spolja je bilo sve divno i krasno. I samo ja sam znala kako je. I samo ja sam bila svesna- neću ja ovako dugo preživeti. Naravno, krenulo je sa zdravljem. Žene! Ako imate problem sa reproduktivnim organima analizirajte svoj odnos sa partnerom! Duboko analizirajte! Ja sam se patila dugo i polako… Godinama. I pokušavala sve i svašta! Ali duboka analiza nije bila tema, samo lekari, travari, melemi i promena ishrane. Tužno je što sam živela sa čovekom koji nije ni znao zašto sam ja izbacila meso iz ishrane, i kasnije i mlečne proizvode i jaja. Uopšte nije znao! Ne zna ni danas. Nije ga interesovalo. Smislio je u svojoj glavi neku svoju verziju da bi pravdao sebe, kao što je uvek radio. Nije nikada prokomentarisao to što sam ostavila cigarete! Nikada i nikako! Posle dvadeset godina pušenja sam prestala da pušim! I ne pušim već osam godina, Ali ne! To nije za razgovor, to nema veze. To što izgledam skoro isto kao sa dvadeset, ostarila sam naravno ali ista kilaža je tu, par kila gore, nemam bore, nemam celulit, ok zubi… hahaha, kako se analiziram, ali ne možete me drugačije razumeti. I ja sam Saveta! I do Dobra Saveta ili Dobrila, kako kaže moja drugarica. Svi traže savet od mene, za bilo šta, verovatno ulivam poverenje, ali sam pre svega iskrena i diskretna, i mislim da je to najvažnije. Imam strpljena da salušam i to je u većini slučajeva sasvim dovoljno da čoveku bude lakše. I meni je prijatno kada nekome pomognem, Prija i meni.

I tako sam ja prijala drugima, a niko mene nije slušao, ni primećivao, sada shvatam. Kao da sam smetala, kao da su se plašili neke osude, moji najbliži, pa su počeli da se povlače i sklanjaju. Da li sam izlila svu ljubav pa im je bilo previše? Ne verujem, ljubavi nikada nije previše. I imam ja ljubavi još mnogo. Samo što je teško kada nemaš gde sa tolikom ljubavi… Kad su se tvoji bliski zadovoljili i otišli dalje, a ja ostala sa dušom koja vapi za davanjem! Valjda sam taj tip, ja sam srećna kada su ljudi oko mene srećni. Možda zvuči bezveze, ali ne imem bolje da objasnim.

Onda univerzum pošalje zagonetku! Kako ćeš sad? Nema više tvojih blizu tebe, sama si, kome ćeš sad ljubav da daš? I ostajem sama, nikome da pružim, niko da uzvrati. Zašto? Pojima nemam! Tako valjda ide, to je život, dosta sam bila u košnici zaglušena zujanjem svih! Sad sam izašla napolje! I sad sam sama sa sobom. I čujem tišinu, i govorim sebi da će sve biti u redu, da neke stvari jednostavno ne smeju da traju, neke stvari moraju da budu u redu, neki odnosi su sveti.

Sada sam na velikoj prekretnici! Nije lako kada posle pola veka života ostaneš sam, bez nekog posla u ovoj našoj propaloj državi, bez ikoga ko bi me pogledao i pitao kako sam. I to jako boli, toliko sam se uvek davala drugima, već se ponavljam, i sve se zaboravilo. Ne znam kako ni zašto, ali to govori o njima a ne o meni.

Ja ću biti dobro. Polako će se sve raščistiti i ja ću nastaviti da živim, i da dišem. Sada još nekako kao da ne dišem. Čekam dan kada će se sve razbistriti, mora doći taj dan. Pa ću se nasmejati, i voleti opet, i pomoći, i biti sigurna i zadovoljna.

I mirna.

Dotle, Volim vas

ManGoo

Oslobodjena

Dok si u zatvoru ne znaš da si u zatvoru! Evo ja sad nisam pametna kako, ali posle toliko godina ja sad uvidjam neke stvari. I sad shvatam ljude koji se oslobode pa prihvate život i ljude na drugi način. Iako sam ja bila ubedjenja da shvatam, da sam empatična, da me svi vole, da sam iskrena i poštena, da pomažem koliko mogu… sada tek uvidjam da sam jako pogrešila.

Sine mi sada kako je život jednostavan, kako je lepo gledati i reku, i u krošnju drveta, u nasmejano dete ili razigranog psa. I osetiš mir, nežnost… A onda, sa druge strane, vidim laž, foliranje, nepoštenost. I ne znam kako da pomirim te dve stvari, kako da ih smestim i gde da ih smestim. Kada neko tvoj, koga bezuslovno voliš i sve bi za njega dao, kada vidiš da ne ide lepim putem… i znam, svako mora svoj put preći, to mi je sada kristalno jasno! A opet mi je strašno! Kad bih mogla ja umesto njega! Polako prihvatam da ne mogu. I polako se mirim sa tim. Sve sam prošla u svojoj glavi, i gde sam bila ja, i on, i oni, i svi… I gde se desio preokret? Zašto sam spavala toliko godina? Zašto me niko nije ranije probudio? I kako se to uopšte desilo? Zašto sam se isključila ne znam. Možda je to bilo neophodno da preživim? Nije da sam baš bila u nekom logoru, čak po nekim merilima baš sam lepo živela, onako da su neki verovatno zavideli. To što mene materijalno ne ispunjava je nešto drugo. I uvidjam ja gde je nastao problem. Kad sam počela da kristališem svoj put, i ono što ja duboko volim i osećam, tu je bila prekretnica. Tu sam ja počela da se budim, a oni pored mene to nisu želeli niti očekivali. Da sam ja nastavila da pratim, da klimam glavom i ne radim ništa, to bi bilo odlično. Ne bi remetila ravnotežu i svi bi bili zadovoljni. Sada shvatam koliko sam u stvari uticala, onako uspavana. I koliko sada ljudi menjaju svoju rutinu i planove samo zbog mene. I ne znam da li me to raduje ili rastužuje. Stvarno ne znam.

Ali sada sam svoja. Imam još puno toga da naučim, da se oslobodim. Godinama sam naučila da nemam svoje želje, da se slažem sa svima, da mi je sve u redu, naučila sam da prilagodim sebe drugima uvek. I sad mi je teško da se toga oslobodim, da stavim sebe na prvo mesto. Osetim se zbunjeno. Ali dobro, znam gde je problem i polako ću ga rešiti.

Čudno kako sam mislila da sam ja u stvari sve radila kako treba. Kako sam govorila: „Ako je tebi dobro, i ljudima oko tebe je dobro.“ A to nikako nije bilo tako. Meni je prividno bilo dobro, i svima oko mene… kada tako pogledam nije ni čudo što se tako ružno sve raspalo, što nikome nije bilo dobro…

Zastanite ponekad u svom životu, i iskreno pogledajte svoj život. Da li osetite iskrenu i čistu ljubav prema partneru? Da li se redovno pomazite sa decom? Da li vodite iskrene i otvorene razgovore? Da li možete potpuno iskreno i slobodno da izrazite svoje nade, strahove ili želje? Nije u redu ništa manje od toga! Nije u redu! I jasno je meni da mora biti kompromisa, i da retko ko živi baš tako slobodno i u skladu sa svojom porodicom i okolinom. Ali ako želite sebe, ako želite slobodu, nema drugog načina. I verujem da ovo neće shvatiti oni koji su u zdravim vezama, i to je ok i normalno, ali one druge će da pogodi. Na žalost, ako vas pogodi, nije nešto u redu u vašem životu. I vreme je da počnete da spašavate sebe i sve oko sebe. Da ne dodjete na moje mesto. Ja sam ovo shvatila na najteži način. Preživeh nekako, uz pomoć prijatelja i svoje lavovske snage. I uz pomoć želje za slobodom. I uz pomoć moje predivne mekane i tople zbunjene njuškice.

Volim Vas

ManGoo

Odbačena

Odbačena. Odgurnuta. Zaboravljena. I opet, dok se ne desi nemaš predstavu kako je. Provedeš ceo život sa nekim i oko nekoga, znaš sve njegove tajne, slabosti, mane i vrline. I dočekaš da te odbace kao da si potrošna roba, kao da si stari auto ili pocepane farmerke.

Opet ja gledam svet kroz svoje naočare, mislim da ako ja ne bi, niko ne bi. Bar ne neko koga znaš u dušu. Znaš ga dok je bio niko, dok je bio ranjiv, i nežan, i sam, i zbunjen. A sad se oseća velik, jak, samostalan i čvrst. Kako neko promeni svoje ponašanje preko noći? Kako se to desi? I ne bih rekla da je to baš ok, i normalno. Danas smo super, volimo se i poštujemo, delimo hleb i odeću, e onda dodje dan kad se više i ne poznajemo. a poznajemo se, jako dobro se poznajemo… I ne znam da li da se smejem, da li da se bunim, u stvari samo ću da ćutim. Možda i grešim. To je samo faza? Moguće, sve je moguće.

Ali ja sam odbačena, kad je naj teže nikoga nema da te pita kako si. Niko više nije „tvoj“. I to boli. I to će proći. I biće još „mojih“, i brinuće neko za mene, nekad.

Dok dani prolaze u zbunjenosti pitam se da li sam u stvari živela u jednoj velikoj laži? Da li je moguće da ti bliski ljudi okrenu ledja kad se zaumeš za sebe? Šta to znači? Dok ćutiš, igraš njihovu igru, praviš se da je sve ok i dobro, prihvataju i tu su. Ali ako se pobuniš, iskočiš iz kalupa, gotovo je. Odbačen si.

I to je tako svuda, u školi, u firmama, u državi. Dok si u prividnom miru i prihvatanju sve je dobro, ali ako pokušaš da daš glas sebi, ako se pobuniš zbog nepravde, bićeš izopšten. Ko si ti da tražiš pravdu? Ko si??? Pravednost nije za tebe! Ako ne igraš kako smo ti zadali, videćeš šta će ti se desiti…

Osećam da sam živela u zabludi, nekako sam mislila da je svet malo pošteniji, ali nije, mnogo je suroviji. Suroviji od svake priče, surov do kraja.

I čemu težiti kada se ovo shvati? To još ne znam. Kako sada dalje? Hoću li se nekome opet tako prepustiti? Sumnjam, kada te najrodjeniji odbaci smeš li da se nadaš da će te neko drugi prihvatiti? Smeš li?

Dobar dan

Ima dobrih dana. Podnošljivih. I lepo je kad shvatiš da je danas taj dan. Opusteniji, običniji…

Kad sam bez stresa dan- dva onda počne život da se vraća. Kako je to divno! Nasmejem se onako, iz srca, bilo čemu. Malkice se oblaci sklonili i odmah je lakše. U stvari, sad se osećam normalno. Mislim da je to ona normalna životna linija. Kako je divno osećati se normalno!. Znam da je to danas samo tako, ali ako je doslo danas, znači da je tu! Znači da mogu biti opet u ravnoteži… stvarno sam mislila da više nikad neću biti u normalnom stanju. Kada nemaš za šta da se uhvatiš, kada nema nikoga kome je stalo, kada život i sve u njemu postane besmisleno onda izgubiš nadu u prirodan proces. Izgubila sam volju, nadu da ću se ikada više osećati iole normalno. Kad, evo ga danas! Moram upamtiti šta sam to danas radila pa sam dopustila sebi da se opustim.

Ujutru, naravno, šetnja sa mojim psom. To je redovno, bez kafe ili nekih zadržavanja u kući. Čim se probudimo, kupatilo na brzinu i u šetnju. Blizu nam je divan park, malo šetnja, malo kafica i odmor u našem kafiću, pa opet malo šetamo, pa kući. Potraje to i više od dva sata… Na suncu, u prirodi, pa sedenje u bašti i čitanje novina… divno.

Posle toga kući, dorucak, pisanje… malo tv, malo fejs, instagram…

Danas sam spremala čas joge za trudnice, i ima u tome nečega! Trudnoća, porodjaj, tu se potpuno predajem, to je nešto što me ispunjava do kraja. To jeste moja svrha. Trebalo je godina da to shvatim, ali, pored drugih poslova i svega to jeste nešto što sam ja. Ja jesam arhetip majke. I kroz rad sa trudnicama to se tako oseti. Ja pomažem ženama u toku porodjaja. Ja sam dula! I jako sam ponosna na to! Ponosna i radosna kad mogu da pomognem da na svet dodje jos jedna zadovoljna, srećna i sigurna beba. Volim da sam sa budućom majkom, da je masiram, pazim, kao da je malo dete, kao što se žene i osećaju u toku porodjaja, zbunjene, uplašene, nesigurne… ja sam tu da im dam sigurnost, da osete da imaju podršku, i da povrate svoju snagu i sigurnost. Zato što, verujte mi, žena je najjača dok radja! Na žalost, u bolnicama ženama svašta daju, da ih umire i ošamute, pa ne mogu da osete tu euforiju pri radjanju. A svaka žena bi to trebala da oseti. Bile bi jače i sigurnije u sebe u svom daljem životu.

No, odoh ja na drugu stranu, ali, definitivno sam se danas malo više posvetila trudnicama. I možda je to rešenje za mene danas. Možda me razmišljanje o porodjaju i bebi vraća u normalu. A možda je samo takav dan, topao, lenj i nežan. Možda je samo prošlo dovoljno vremena, pa mozak i telo prihvata? Ne znam, a nije ni važno.

Od danas znam da stvarno sve prolazi. Kao što sam već rekla, čovek je jedna životinja, sve može da podnese i da ide dalje.

Još sam tu, ima još reči i života u meni.

Volim vas!

ManGoo

Дизајнирајте овакво веб-место уз помоћ WordPress.com
Започни